Karl Jaspers rođen je 23. veljače 1883. godine u sjevernom njemačkom gradu Oldenburgu. Ono što već isprva upada u oči jest činjenica kako njegov „put“ u filozofiju nipošto nije bio konvencionalan i u velikoj je mjeri povezan s njegovom biografijom. Stoga, za temeljitije razumijevanje njegove misli važno je imati na umu dvije stvari iz njegova života. Prvo, Jaspers je zarana obolio od neizlječive plućne bolesti koja je ne samo ograničavala njegove svakodnevne aktivnosti, već izravno ugrožavala njegov život. Tako je već zarana iskušavao neukidive životne situacije patnje, smrti, borbe i krivnje koje su kasnije postale integralni dio njegove filozofije. Nadalje, za artikuliranje njegove filozofije nipošto nije beznačajan niti njegov brak s Njemicom židovskog porijekla Gertrudom Mayer bez koje, prema Jaspersovom priznanju, ne bi bilo većine njegovih djela, a koja je, svojim liberalnim shvaćanjem židovske religije i napose Biblije, zasigurno pridonijela artikulaciji ideje „filozofijske vjere“.
Iako je od rane mladosti gajio interes za filozofiju (osobito Spinozinu), Jaspers je, ispunjavajući očeva očekivanja, započeo studij prava na sveučilištima u Heidelbergu i Münchenu. Razočaravši se i napustivši studij prava, prebacio se na studij medicine koji je i dovršio u Heidelbergu specijalizirajući psihijatriju 1909. godine. Sâm priznaje kako je njegovo bavljenje medicinom i psihologijom pridošlo iz „filozofijskih motiva“; strah od „veličine zadatka“ odagnao ga je da isprva upiše studij filozofije i učini je tada svojim životnim pozivom. Tako psihijatrija i psihologija postaju njegov prvi profesionalni interes.
Mnogi njegovi interpretatori smatraju kako se ovdje okvirno može govoriti o prvom, psihologijskom razdoblju Jaspersova mišljenja. Kao mlad liječnik, isprva se zapošljava na mjestu asistenta–volontera u heidelberškoj psihijatrijskoj bolnici. U to vrijeme nastaje njegovo prvo djelo Opća psihopatologija (Allgemeine Psychopathologie, 1913.) u kojemu on implementira uvide i metodu fenomenologije (osobito Husserlovu ranu fenomenologiju, kao i Diltheyevu „deskriptivnu i analitičku psihologiju“) na vlastita psihologijska i psihopatologijska istraživanja. Temeljna namjera djela je bila, prema vlastitim Jaspersovim riječima, »zahvatiti čovjeka kao cjelinu«. Već se ovdje nazire temeljni filozofijski impuls u Jaspersovom mišljenju. Opća psihopatologija je bila veoma dobro prihvaćena u znanstvenim krugovima. Čak se i Husserl pozitivno očitovao o Jaspersovoj knjizi. Štoviše, mnogo studija medicine još i danas ga koriste kao sveučilišni udžbenik, što svjedoči o tome da vrijednost ovog djela ne blijedi niti danas
Ubrzo nakon toga, Jaspers habilitira psihologiju na filozofskom fakultetu pod vodstvom Wilhelma Windelbanda. Taj je događaj označio »prijelaz iz svijeta medicine u svijet filozofije i sveučilišta«1. Ipak, definitivni ulaz u filozofiju predstavlja objavljivanje djela Psihologija svjetonazora (Psychologie der Weltanschauungen) iz 1919. godine. Na temelju te knjige prelazi na katedru za filozofiju Sveučilišta u Heidelbergu, što je bio jedinstven slučaj unutar njemačke akademske zajednice, jer Jaspers nije posjedovao nikakvu formalnu diplomu iz filozofije. U recepciji njegova djela kao najznačajnije (i svakako najpoznatije) se uzima iduće razdoblje, razdoblje „filozofije egzistencije“ koje okvirno traje od 20.-tih godina dvadesetog stoljeća pa sve do kraja Drugog svjetskog rata, a kulminira objavljivanjem glavnog Jaspersovog djela, trosveščane Filozofije (Philosophie. 3 Bände: I. Philosophische Weltorientierung; II. Existenzerhellung; III. Metaphysik) iz 1932. godine. Objavljivanjem Filozofije (kao i paralelnim objavljivanjem djela Duhovna situacija vremena) Jaspers se u potpunosti afirmira kao filozof, dok sam pojam „egzistencija“ postaje jedan od ključnih pojmova filozofije toga doba.
U to vrijeme, kao nadogradnja na mišljenje iz Filozofije Jaspers piše još djela Um i egzistencija (Vernunft und Existenz, 1935.), Nietzsche. Uvod u razumijevanje njegove filozofije (Nietzsche. Einführung in das Verständnis seines Philosophierens, 1936.), Descartes i filozofija (Descartes und die Philosophie, 1937.), te Filozofija egzistencije. Tri predavanja (Existenzphilosophie. Drei Vorlesungen, 1938.) No, ubrzo nakon objavljivanja Filozofije i pune filozofijske afirmacije u Njemačkoj na vlast dolaze nacisti i tada dolazi do preokreta u Jaspersovom životu i filozofiranju. Na njega je vršen pritisak poradi zalaganja za židovske studente te poradi njegove supruge Židovke, no Jaspers je rezolutno odbio prijedlog nacističkog službenika da se „spasi“ i od nje razvede. Namjeravao je s njom u svakom slučaju podijeliti sudbinu. Već 1933. bio je isključen iz svih oblika sveučilišne administracije u Heidelbergu; 1937. mu je bilo zabranjeno da predaje, a 1938., da objavljuje. Cijelo vrijeme nacističke vladavine prijetila mu je opasnost deportacije u koncentracijski logor. Nakon rata prihvaća poziv Bazelskog sveučilišta, te sa suprugom seli u Švicarsku gdje nastavlja akademsku karijeru. Ovdje, započinje treće, poratno razdoblje tzv. „filozofijske vjere“ kojem valja pribrojiti i značajna djela iz političke filozofije, kao i povijesti filozofije (ovo je pak razdoblje obilježeno djelima Pitanje krivnje [Die Schuldfrage] iz 1946., O istini [Von der Wahrheit. Philosophische Logik. Erster Band] iz 1947., Filozofijska vjera [Der philosophische Glaube. Fünf Vorlesungen] iz 1948., O izvoru i cilju povijesti [Vom Ursprung und Ziel der Geschichte] iz 1949., Uvod u filozofiju [Einführung in die Philosophie. Zwölf Radiovorträge.] iz 1951., kao i Filozofijska vjera s obzirom na objavu [Der philosophische Glaube angesichts der Offenbarung] iz 1962. godine).
Ukupno gledano, Jaspersov je cilj bio izgradnja jedne »svjetske povijesti filozofije« no projekt je ostao nedovršen. Umro je navršivši 86 godina života u Baselu, u Švicarskoj 26. veljače 1969. godine.
